Vidno polje

Svaki vozač dobro zna da kad je njegov pogled i sva njegova pažnja usmjerena na vozilo ispred njega, on ite kako primjećuje šta se dešava desno i lijevo od njegovog vozila ili vozila ispred,na koje stalno usmjeren njegov pogled.Primjera radi, iako gleda u auto ispred sebe,vozač istovremeno vidi i automobile u suprotnoj traci koji dolaze u susret i pješaka koga pretiče. To je vidno polje. Znači sav prostor koji oko vidi, ispituje u jednom trenutku, iako fiksira samo jednu tačku, naziva se vidnim poljem. Još jedan od bezbroj primjera u životu-iako čitate tekst na televizoru u svojoj sobi, vi vidite i ukućane koji se kreću po sobi, i mušicu koja leti po sobi, ali i slike koje stoje na zidu. Tačkom najjasnijeg vida, žutom mrljom vi se koncentrišete na slova na ekranu,a ostalim dijelom mrežnjače vidite ostali dio prostora.

Vidno polje je za sva živa bića od ogromnog, pa i od životnog značaja. Upravo tako,od životnog značaja. Čovjek prelazi ulicu na pješačkom prjelazu, njegova pažnja, njegov najjasniji vid je usmjeren na semafor za pješake. Pješak ima zeleno svjetlo i puno pravo da pođe, ali nesavesni vozač velikom brzinom ulijeće na pješački prjelaz. Nesreća je vrlo vrjerovatna, ali do nje ipak rijetko dođe jer tu je vidno polje.Kako se to svakodnevno kaže,¨sokolovom oka¨pješak je uočio približavanje vozila i nije sišao s trotoara. Vidno polje je prema tome za sve životinjske vrste prvenstveno tu da upozori na opasnost, odmah zatim da omogući orijentaciju u prostoru. Zahvaljujući vidnom polju mi se orijentišemo u prostoru, procjenjujemo brzinu kretanja posmatranog objekta, njegovu veličinu, oblik i tako dalje.Logično je i tačno da se vidno polje desnog i lijevog oka preklapaju svojim unutrašnjim dijelovima. Drugim riječima, jedan dio prostora vidi i desno i lijevo oko. Svojim spoljnim dijelom vidno polje jednog i drugog oka se ne poklapaju, ali upravo zbog toga oba oka zajedno obuhvataju širi dio prostora. Širina prostora koji vidimo se povećava ako pogledamo, zaprapvo pokrenemo oči desno i lijevo, gore i dole. Još više ako okrenemo glavu,ali to više nije vidno polje, dio prostora koji vidimo  jednom trenutku. Oko stalno upoređujemo sa foto-aparatom, a mrežnjaču sa filmom. Ako je to poređenje tačno, kako to da fotografija prikazuje prostor u dvije dimenzije, a oko vidi trodimenzinoalno ili tačnije, pored širine i visine, slika sa mrežnjače ima dubinu. Kad gledamo ispred sebe, tačno znamo koji nam je predmet bliže, a koji dalje, I ne samo to- Manje ili više tačno procijenimo i rastojanje između predmeta po dubini, drugim riječima šta nam je bliže, a šta dalje. Sto je na oko dva metra od nas, a ormar je iza stola i to na samo oko jedan metar iza stola. Sve mi to vidimo. Kako?
Trodimenzionalni vid
Osjećaj dubine u prostoru

Trodimenzionalni vid, stereo-vid, odnosno osjećaj za prostor, se kao i mnoge druge pojave može objasniti kratko, jasno i – pogrešno. Naime, u igri su mnoge osobine oka, a dosta toga još i ne poznajemo kako bi trebalo.

Prije svega, rastojanje  između zjenice desnog i zjenice lijevog oka je manje ili više oko šest centimetara. Taj razmak je sasvim dovoljan da se na dvije mrežnjače stvaraju dvije malo različite slike. Centar za vid u mozgu te dvije slike istina spaja u jednu jedinstvenu sliku, ali pri tome ta minimalna razlika između dvije slike koje dolaze sa dva oka je dovoljna da se stvori u jedinstvenoj slici osjećaj dubine i prostora, što i jeste treća dimenzija. Da je to tačno, uvjerićemo se vrlo lako ako na 30 centimetara od svojih očiju stavimo sopstvenu šaku ispruženih prstiju upravno na čelo i sa oba oka pogledamo u palac. Ako sad zatvorimo čas desno, čas lijevo oko, vidjećemo čas nadlanicu,čas dlan – svako oko šalje svoju sliku. Međutim što su predmeti dalji, razmak od šest centimetara postaje manje značajan, da bi negdje poslije 100 metara gubio svaki uticaj.

Pa kako onda znamo da je drvo na 150 metara od nas, a brdo na jedan kilometar? Najzad, kako oni ljudi koji iz bilo kog razloga vide jednim okom, ipak imaju osjećaj za prostor? Dolazimo do zaključka da ipak postoji način kako samo jedno oko, iako vidi dvodimenzionalno, ipak može da uoči dubinu i prostor. Prije svega postoje razne spoznaje koje su uglavnom rezultat iskustva, a ne posmatranja sa dva oka. Navešćemo neke:

– paralaktično pomjeranje predmeta u prostoru (predmet bliži oku se ne kreće kao onaj koji je dalje, kad pomjeramo  bilo oko, bilo glavu),                                        – linearna perspektiva (dvije željezničke šine su udaljene jedna od druge, ali se u perspektivi, u daljini, gotovo spajaju u jednu),                                                                – preklapanje slika (znamo da čovjek stoji ispred zida, jer ne vidimo dio zida koji prekriva slika čovjeka),                                                                                                            – slike poznatih predmeta. Slika čovjeka ispred nas je na mrežnjači velika, a slika čovjeka koji je daleko, mala. Pošto znamo da su ljudi približno jednake visine, jasno je da onaj drugi dalje,                                                                                                    – sijenka, boja, izmaglica, takođe pomažu u osjećanju prostora (brdo koje je blizu je zeleno od drveća, brdo koje je dalje je plavkast-sivo u izmaglici)                  – minimalni pokret jednog oka, takođe doprinosi osjećaju treće dimenzije.

Završiću primjerom iz prakse- Zakon dozvoljava osobama koje vide samo jednim okom da voze auto. Međutim njima ima veoma malo prekršilaca saobraćajnih propisa. Posebnom pažnjom i razvijanjem dodatnog osjećaja za stereo-vid, oni u potpunosti nadoknađuju svoje nedostatke.